Novosti > Bekim Sejranović zatvorio Trg pjesnika u Budvi

Objavljeno: 16-Aug-2017

Bekim Sejranović zatvorio Trg pjesnika u Budvi

About Us

Roman je hibridna forma koja u sebe uvlači sve

 

Nisam mogao biti ostrašćen 90-tih godina, nisam mogao birati strane 

 

Književni program 31. Grad teatra, Trg pjesnika, koji su upriličili eminentni stvaraoci, poput Tonka Maroevića, Dimitrija Popovića, Ivane Dimić, Dušana Krcunovića, Jelene Pilipović, Balše Brkovića…, završen je gostovanjem Bekima Sejranovića, jednog od najznačajnijih pisaca i angažovanih intelektualaca sa nekadašnjeg prostora velike Jugoslavije, koji posljednjih godina živi i radi u Zagrebu.

Prilika da upravo pisac koji uživa veliki profesionalni i lični  ugled u regionu, kao što je Sejranović, zatvori Trg pjesnika, zaokružuje uspješnost i uzbudljivost ovogodišnjeg Književnog programa – može ostati upamćen po izuzetnoj posjećenosti, obilježavanju jednog od najvažnijih jubileja u kulturi kojoj pripadamo, 170 godina od prvog izdanja Njegoševog “Gorskog vijenca”, po novoj književnoj produkciji iz Crne Gore i regiona koja je predstavljena, ali i po debatama koje je sa gostima otvarala publika, postajući tako i sama učesnik ovog programa.

U tom dobrom duhu budvanske pjacete proteklo je i veče na kojem je Sejranović, u razgovoru sa beogradskim piscem Mićom Vujičićem govorio o svom književnom djelu, sa fokusom na posljednje knjige “Tvoj sin, Haklberi Fin” i “Dnevnik jednog nomada”, kao i o samoj žanrovskoj odrednici svog stvaralaštva i pitanju da li ono pripada romanesknoj produkciji.

“Mislim da je danas potpuno bespredmetno pričati, poslije postmodernizma, Borhesa i svega ostalog što se pojavilo u savremenoj književnoj produkciji, šta je roman. Roman je  hibridna forma koja u sebe može da uvuče sve – i putopis, i esej, i kritiku, i mogu da se mjenjaju stilovi, teme…Jedan norveški pisac kaže da čim se nešto napiše, to je fikcija, roman, što znači da roman može biti i zbirka kratkih priča, poglavlja, bitno je samo da te priče budu povezane. I kad neko kaže da “Dnevnik jednog nomada” nije roman i da nema glavnog junaka, to nije tačno. Ima glavnog junaka, on prati čitaoce, iako se njegovo ime čak nigdje ne spominje. Ja sam birao šta ću da ubacim u taj dnevnik, to su zapisi od 2011. do 2016, neke jako bitne stvari iz mog ličnog života uopšte nisu spomenute, iz čistog razloga jer sam smatrao da im tu nije mjesto. Ne može se preslikati stvarnost u pisanu riječ. “Dnevnik jednog nomada” istovremeno je putopis, dnevnik čitanja i zbirka zapisa o svakodnevnoj borbi sa životom, koliko traumatičnoj, toliko i lijepoj. Ja, zapravo, mislim da da se sva književnost može podijeliti na “Ilijadu” i “Odiseju”, to su neka dva izvora. “Ilijada” je borba, žrtva, pobjeda, da ne kažem državotvorna književnost. A u “Odiseju” se radi o nekim zgubidanima, lutalicama, tu spada i Isus Hrist koji je išao kao lutalica i pripovjedao, do “Don Kihota”, Džejmsa Džojsa. Ja, naravno, pripadam Odiseju, a on je, kao što znamo, sedamnaest godina putovao i lutao, kao, nije mogao da nađe put do kuće. A zapravo, nije htio da ide kući, i vratio se onda kad je njegova žena htjela da se preuda.

Roman “Dnevnik jendog nomada” pokriva period Sejranovićevog života od Ljubljane, preko Osla, do Zagreba i Brčkog, gdje je rođen. Tu čitamo zapise o jednoj ljubavnoj priči i njenoj propasti, o ocu koji gotovo svakog mjeseca putuje iz Osla u Ljubljanu da vidi mlađu kćer, jer se boji da će ga zaboraviti, dok ga starija kćer u Oslu naziva poi menu, dok očuha zove tatom. Čitamo o književniku koji istovremeno sudjeluje u hrvatskoj, bosanskoj i noreškoj književnosti, pratimo avanturu nastajanja romana koji autor pokušava paralelno da napiše na “našem” i na norveškom jeziku, slijedimo Sejranovića na brojnim književnim promocijama, festivalima i rezidencijama, pratimo njegove susrete s kolegama, prijateljima, ženama i ljubavnicama, čitamo o knjigama koje on čita…, a gotovo sva imena u romanu pripadaju njegovom realnom životu.

“Mislim da je svaki roman autobiografski, jer čovjek da bi napravio neko djelo, mora da ima neku sirovinu, ne može da napravi nešto ni od čega. Meni kao piscu su potrebni život, ljudi, dijalozi, moram da vidim šta se dešava. I kad pišem, pokušavam da ne držim neke moralne pridike, nego da pričam ono što sam doživio. Nešto se malo mora dodati, čovjek kad pripovjeda mora nešto i da preuveliča, i to se zove umjeće pripovjedanja, mada se ne smije ni pretjerivati. Meni je cilj da ljudi vjeruju da se u mojim romanima sve o čemu govorim relano dogodilo, kao što vjeruju u ono kad gledaju neki film.  Mi u kinu i u pozorištu želimo da budemo zavarani, pa tako i čitaoci knjiga”.

Razapet između Skandinavije i Balkana, Sejranović u svom romanu ispisuje stranice o oba svijeta, i o sebi u njima i izvan njih, koje su jednako potresne, uznemirujuće i duhovite.

“Mnogo mi je lakše da pišem na “našem” jeziku, nego na norveškom, mada zbog para moram da pišem i za skandinavske izdavače. Kad kažem “našem” jeziku, mislim da je to taj jezik koji svi razumijemo, bez obzira kako ga sve danas neki nazivaju. Jer, pisati na stranom jeziku, to je kao kad tumaraš po mraku i tražiš neke boje, a tvoj jezik ti je tu, u stomaku, i osjećaš ga svom snagom. Ja se i dalje osjećam i Jugoslovenom, porodice iz kojih potičem toliko su izmješane, da se nikako drugačije ne mogu odrediti, uprkos svemu što se dogodilo na prostoru nekadašnje Jugoslavije. Zato i nisam mogao biti ostrašćen, i nisam mogao birate “strane”, mogao sam ostati samo ono što sam bio, Jugosloven”.

 “Dnevnik jednog nomada”, sam Sejranović, kako je istakao, vidi kao nekakav napredak ili nazadak u odnosu na prethodne knjige.

“Vidim tu neke izmjene, razvoj u odnosu na vrijeme. Uvijek kažem da ne volim pisati o stvarima o kojima još nisam stekao autoironičnu distance, dakle, odbijam da pišem o stvarima ako sam još uvijek ogorčen, ako sam tek prebrodio nekakvu tešku krizu, ljubavnu, ovakvu ili onakvu. Jednostavno, mora da prođe neko vrijeme da se možeš sam sebi smijati. Autoironiju smatram najvišom stilskom figurom ne samo u književnosti, nego u čitavoj umjetnosti. Čak nekakvom čovjekovom vrlinom, ne mora neko biti umjetnik da bi bio autoironičan. Uzmite Muju i Hasu, oni su uvijek autoirionični. Kad možeš sam sebi da se smiješ i svojim najgorim problemima koje si prevazišao ili koji te možda još uvijek muče, onda ne može niko da te poništi. Moraš prvo sebe da izrezeš, sebe da seciraš, otvoriš, da budeš jako nemilisrdan baš prema samom sebi, da bi mogao bilo šta o nekome drugom da kažeš.

15.08. - Vijesti

17-Sep-2018
Drama velikog španskog pesnika i ljubitelja slobode

17-Sep-2018
Živimo vrijeme poraza ljudskosti

28-Aug-2018
Našim političarima ne odgovara pomirenje naroda

21-Aug-2018
Trag vremena - štit, knjiga i nakit

21-Aug-2018
Muzika i umjetnost bez granica

21-Aug-2018
Kad u teatru neko posegne za poezijom uvijek ima publiku

20-Aug-2018
Društvo se i danas treba emancipirati da bi razumjelo ženu

20-Aug-2018
Moramo prestati da živimo strahove malih razlika

19-Aug-2018
Žmurimo pred stvarima koje su izvan zakona, morala, dostojanstva

19-Aug-2018
Kleža uvijek ima publiku

17-Aug-2018
Godine koje su određivale sudbinu generacija

17-Aug-2018
Univerzum bezbrojnih kombinacija

17-Aug-2018
Nušić kao rijetko koji pisac poznaje naš mentalitet

17-Aug-2018
Nušić naš balkanski i svagdanji

15-Aug-2018
Neliberalizam nam ukida kritičko mišljenje I humanizam

14-Aug-2018
Na srpskoj književnoj sceni su faraoni i karteli

14-Aug-2018
Ništa kod Vučića nije fascinatno da zasluži scenu

13-Aug-2018
Studija od izuzetnog značaja za pozorišnu umjetnost regiona

13-Aug-2018
Društvo banalizuje klasike

12-Aug-2018
Opseg emocija skratili smo na najmanji broj

12-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

11-Aug-2018
Premijera „Krvavih svadbi“ ispraćena ovacijama

9-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

9-Aug-2018
Impulsivna predstava koja pripada Mediteranu

9-Aug-2018
Večeras predstava kakvu Grad teatar zaslužuje

8-Aug-2018
Klasika nije i ne može biti dogma

7-Aug-2018
Svaki čovjek može da bude glumac, ali pitanje je ko je pravi umjetnik

7-Aug-2018
Živim svoj lični feminizam

7-Aug-2018
Veliki, plemeniti gospodin pozorišta

6-Aug-2018
Spomenik crnogorskom pozorištu

6-Aug-2018
Glupost je postal instrument vladanja

3-Aug-2018
Priča o sistemu i stradanju pojedinca

2-Aug-2018
Glas žena iz manjih sredina

1-Aug-2018
Zašto se vječno smijemo Nušiću

1-Aug-2018
Đorđo Sladoje predstavio novu zbirku poezije na Trgu pjesnika u Budvi

30-Jul-2018
Istina nikada nije nova, samo je nov način na koji se priča

27-Jul-2018
Svaka generacija mora ponovo reći šta je istina

27-Jul-2018
Mediteran u djelima crnogorskih slikara

26-Jul-2018
Andrić nam je, kao Hrist, svima oprao noge

24-Jul-2018
Da biste znali kuda idete, morate da imate elitu

24-Jul-2018
Dvoržak za ekstazu publike

23-Jul-2018
Mitologija nije nego vidljiva, odnosno nevidljiva estetika

22-Jul-2018
Šekspir u parodiji ovoga vremena

22-Jul-2018
Treba čitati da bismo živjeli

20-Jul-2018
Ikona – umjetnost ili religija

19-Jul-2018
Grabarić: Sami smo stvorili šizofreni svijet

17-Jul-2018
Najdžel Kenedi: Svijet je izgubio empatiju

17-Jul-2018
Spektakularna satira o nama, vlasti, Evropi

15-Jul-2018
Spektakl Najdžela Kenedija ispred Starog grada

15-Jul-2018
Furiozna komedija o političkoj manipulaciji

NAPOMENA: “Grad teatar” ima isključivo pravo izmjene programa ili učesnika navedenih u programu, tj. otkaza nastupa pravnim ili fizičkim licima sa kojima nije zaključen pisani ugovor do dana nastupa.