Novosti > Srbija, Crna Gora i Hrvatska imaju iste kriminalne politike

Objavljeno: 10-Aug-2017

Srbija, Crna Gora i Hrvatska imaju iste kriminalne politike

About Us

Promocija nove zbirke poezije “Crno igralište” nagrađivanog crnogorskog pisca, pesnika i publiciste Balše Brkovića na Trgu pjesnika u Budvi, u okviru ovogodišnjeg festivala Grad teatar, pokazala se kao kulturni događaj.

Uz sav ugled koji Brković uživa na književnoj sceni u regionu (objavio je do sada pet pet knjiga poezije, “Konji jedu breskve”, “Filip boje srebra”, “Rt Svete Marije”, “Contrapposto” i “Dvojenje”, tri romana koji su bili bestseleri i prevođeni su na strane jezike, “Privatna galerija” za koju je dobio Nagradu “Miroslavljevo jevanđelje” za najbolju knjigu proze u Srbiji i Crnoj Gori 2001 -2003., “Paranoja u Podgorici” i “Plaža Imelde Markos”), zanimanju čitalačke publike za njegove javne nastupe svakako doprinosi i činjenica što je poslednje dve decenije i jedan od najangažovanijih intelektualaca na prostoru nekadašnje velike Jugoslavije. Kao kolumnista crnogorskog dnevnika “Vijesti” Brković se, zajedno se nekolicinom intelektualaca iz Hrvatske i  Srbije smatra jednim od najreprezentativnijih predstavnika ovog žanra i najbolje tradicije majstora jugoslovenskog kolumnizma Bogdana Tirnanića. Zanimljiv podatak u njegovoj profesionalnoj biografiji svakako je i činjenica da od konstituisanja nezavisne države Crne Gore nije dobio nijednu književnu nagradu.      

Novu zbirku poezije “Crno igralište” (izdavač “Nova knjiga” iz Podgorice), objavio je posle deceniju i po od poslednje pesničke knjige.

– Uvijek sam ostao vjeran jednom književnom načelu: prozu pišem kad ja to hoću, poeziju samo kad ona to hoće. Upravo zahvaljujući takvom stavu desilo se da između prošle knjige “Dvojenje” i “Crnog igrališta” prođe šesnaest godina. Na koncu, ovo je prva moja knjiga u kojoj se nalaze pjesme koje se čak i ne mogu napisati prije četrdeset godine – kaže Brković u razgovoru za “Danas”. -  “Čitalac se sreo sa pjesmama “Crnog igrališta”, i tu, na tom igralištu je sam. Hoću reći, malo je vjerovatno da bilo kakvi komentari ili objašnjenja pjesnika mogu promjeniti njegov doživljaj. Ali, što šta se ipak može reći. Pjesma “Crno igralište”, po kojoj je knjiga dobila naslov, metafora je za kosmos, ali na neki način i za ljudsku dušu. Jer, crno igralište je odista kosmmos sa svim svojim čudima, ali čini mi se i ne manje prostorno crne igralište je i ljudska duša. To je ono što je uvijek u fokusu poezije, a ja volim da se igram planovima na taj način, i to crno igralište je jedanako izvan nas, koliko je i u nama.

Zanimljivo je, recimo, da najavu Grada teatra za vaše gostovanje na Trgu pjesnika nijedan štampani crnogorski medij nije objavio. Smatrate li to na neki način i komplimentom?

– To je zanimljiv detalj, mislim da dobro govori o poziciji nekoga ko je u svom angažmanu vrlo kritički nastrojen u ovakvim nedovršenim društvima kakvo je crnogorsko, i pretpostavljam da je to jedan od razloga. Jer, uvijek imate elitu koja će rađe da skloni ogledalo, nego da vidi kako zaista izgleda. Angažovani pisci često, kao i angažovani intelektualci, uvijek dođu kao vrsta neumoljivog ogledala, i u tom smislu volim da govorim o tim stvarima. Ta cijeana što će vam neko nešto cenzurisati u suštini je smiješna, ona važi danas, a sjutra je već nešto čega se vjerovatno nećemo ni sjećati, ili ćemo pričati o nekim drugim stvarima. Ali, jeste zanimljiva.  Čini mi se da sam ja vjerovatno jedini od pisaca koji su, na neki način, bili vrlo angažovani u jednoj emancipatorskoj priči oko Crne Gore, a danas to cenzurisanje u nezavisnoj Crnoj Gori govori o tome koliko je loše i opasno to što je duhovna i književna scena ovdje mnogo manje razuđena i dinamična, nego što je bila prije deset ili petnaest godina.

Šta je to što odlikuje današnju književnu scenu Crne Gore?

- To što je odlikuje je nešto što treba da zabrine ljude u Crnoj Gori, jer ovdje više nemate ni one klasične forme književnog života. To je jedna šarmantan stvar, ali ja se sjećam čak i tog socijalizma, pa kad dođu velike književne nagrade o njima se u medijima pričalo kao o sportu, javno su se procenjivale šanse da je neko dobije, komentari, ali je sve to značilo jednu vrstu učešća javnosti. To je garantovalo da proces neće preuzeti ovaj ili onaj klan, da neće biti neke vrste privatizacije, a ovdje se upravo to dešava. Imate jednu ekipu književnih patriota koja je licirana i nakačena na fondove ministarstva kulture, i ona bukvalno simulira čitavu književnu scenu u Crnoj Gori. Zato izgleda tako siromašno u ovom trenutku, i zato je ovdje svaka dobra knjiga incident. Zbog toga ljudi i reaguju onako dobro, kako su reagovali na mojoj večeri na Trgu pjesnika, kad dobiju čistu poeziju, jednu priču koja je izvan standarda koji se sada nameću kao poželjni i kao “patriotski”.

Na toj nekoj relaciji pisac – pesnik - angažovani intelektualac- kolumnista, gde ste zapravo vi lično, intimno?

- Književnost smatram najvažnijom, to je jedini posao u mom životu koji mi niko nije dao, pa mi ga niko od ljudi nikada ne može ni oduzeti, i sebe prije svega doživljvama kao pisca, pjesnika, I tako je oduvijek bilo. Sve drugo što pišem i radim je neka vrsta građanske funkcije jedne ličnosti. Ima jedna lijepa rečenica koju Vargas Ljosa u jednom pismu Mariu Benedetiju kaže: u Latinskoj Americi pisac ne može da bude samo pisac. Tako je i na Balkanu - ne možete da budete samo pisac, morate da vidite neke stvari, jer ako ih vi ne vidite, niko ih neće vidjesti. A nema tragičnije dijagnoze za jedno društvo, ako postane društvo u kojem čak i pisci više ne vide ništa. Crna Gora je opasno blizu tome idealu.  

Često ste gost književnih festivala u Beogradu, kao što je Krokodil, i mnogih drugih u regionu, na kojima se okupljaju sjajni postjugoslovenski pisci. Da li su naša društva u većem duhovnom i kulturnom blatu nego 90 - tih godina, kako nam se često čini?

- Taj ratni trenutak devdesetih godina tražio je od pisaca, intelektualaca i svih drugih moralnih, normalnih i civilnih ljudi da svojim nagažmanom daju sve od sebe da se te zastrašujuće tragedije zaustave. I mnogi ljudi su dali, iz toga i jesu nastale, racimo, neke demokratske promjene u Srbiji. Ali, moram reći da su čak i neki djelovi te neke postjugoslovenske književne scene od koje se očekuje da vidi više od drugih, danas pronašli način za neke vrste kompromisa, za neku vrstu predaje pred izazovima vlasti ovakve ili onakve, a to je uvijek jako opasno. Jer, na koncu, opet će te neke dobre demokratske promjena moći da dođu jedino iz te sfere angažovanih intelektualaca, nijedne druge. Ali, ako dođemo u situaciju da tu imamo zapuštene stvari, da se tu trguje sa vlašću na ovaj ili onaj način, ili da se jednostavno kapitulira, onda je to opasno za sve nas na ovom prostoru, i onda više nema nade. Čini mi se najtužnijim što to neće nikoga zaboljeti ako se desi, osim nas, tako izgleda u ovom trenutku, jer su svuda na Balkanu danas političke elite koje su smiješne, prevarantske, koje fingiraju stvarnost, i koje čak i kad govore neke dobre stvari one u odnosu na suštine njihove vlasti i društva u kojima živimo djeluju apsurdno, I jednako kafkijanski opasno.

Kako komentarišete taj nacionalistički vokabular koji se stalno obnavlja na Balkanu?

– Ovdašnji političari su se presvukli u evropejska odela, kao i ova vlast u Crnoj Gori, ili sadašnja vlast u Srbiji, čiji su glavni učesnici devedesetih godina bili promoteri politike koja je donijela najveću sramotu Srbiji i Crnoj Gori u njenoj istoriji, ili pogledajte u Hrvatsku. To je isti koncept jedne kriminalne, koruptivne politike koja uništava kulturu. Te stvari se očito mjenjaju sporo, jer ne znam kako bih funkcionisao ako ne bih vjerovao da će jednom biti drugačije. Na koncu, imam dva sina, nije mi nevažno pitanje kakav ću svijet da im ostavim. Zato uvijek osluškujem i neke nove generaciej pisaca, jer vjerujem da taj kritički duh ne može dovijeka da bude uništavan, bilo nekom mantrom o višim ciljevima, bilo nekom drugo mantrom. A to su uvijek političke mantre koje služe da se pacifikuje kritička energija. U Crnoj Gori to imate svuda – i na univerzitetima je jako loša situacija, o medijima čak i da ne govorimo, i sada  se prosto postavljate pitanje odakle uopšte može da dođe neki zdrav dah koji će imati snage da pokrene promjene.

Odakle taj fenomen nepromenjivosti vlasti na ovim prostorima?

-Ja sam nevozač, i srećom živim u Podgorici, gradu u kojem je najjeftinji taksi u Evropi, i nema dana da ne budem bar u dva do četiri taksija. Svi ti ljudi koji me voze kritikuju vlast, ja nikada ni na ulici nisam sreo čovjeka koji kaže da glasa za  ekipu koja je na vlasti u Crnoj Gori skoro trideset godina, i koja je po tome potukla sve fenomene i rekorde ne samo na Balkanu i u Evropi nego i u svijetu. Ali, kako dođu izbori, pedeset odsto je njihovo. Znači, već imate čitav sloj ljudi koji očito glasa za njih iz ovih ili onih razloga – dio mašinerije, državni posao, ucjene, ali koji se stide da to kažu, tako da i to nešto govori.

U vašoj novoj zbirci poezije postoji jedan sloj koji se tiče vašeg odnosa prema 70-tim godinama XX veka. U čemu je sve važnost tog perioda?

-Na stranu što je to decenija mog djetinjstva, pa sam njen navijač za sva vremena. Ali, iz današnje vizure držim da je poraz onog kulturnog, umjetničkog i civilizacijskog duha koji su nam donijele sedamdesete bio uvod u neveseli svijet kakav danas vidimo. U poemi “Sedamdesete” trudio sam se da dočaram jednu vrstu retoričke arheologije, ali i zamah tog fantastičnog prevratničkog duha po kome ćemo je pamtiti.    

Ono što na ovim prostorima još nekako dobro funkcionište je concept nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora, i to u usvim umetnostima.

-I treba ga sačuvati, mi imamo privilegiju zajedničkog jezika, ali vlast tim malim budžetima pokušava da disciplinuje kulkturu, da je prebaci na tržište, ovdje u Crnohj gori sve što se tiče culture nakačeno je na slavinu ministarstva, u bukvalno, suština je, dakle, potpuno preokrenuta, zumjetso da ministarstvo culture finansira institucije koje svaka u svom djelogrugu razvija, ovdje je sve svedeno na ministarstvo,, koje se kvalitativno odeđuje prema programima – ko je nepodoban, nema para, što god on stvarao.

 

MASOVNA HIPNOZA

 

Šta je ono što je možda najuznemiravajuće kada je reč o crnogorskom, ali i o ostalim društvioma u regionu?

-Najviše treba da uzmenirava neka vrsta odustva empatije i solidarnosti koju vidite na svakom koraku. Jer, kad vas sistem napravi sebičnom životinjom koja mora da vodi računa kako će da preživi i da opstane, onda vam naprosto uskraćuje onu zonu i onaj prostor za solidarnost koju ima svako ljudsklo biće. Države koja na neki način o tome vode računa su društva koja su osuđena na trajanje. Ja vjerujem da je na ovim prostorima najtragičnije što više ne prepoznajem elementarnu empatiju kod ljudio - ako je neko u problemima, to je njegov problem, a to je na duge staze razarajuće za svako društvo. Na kraju ćemo dobiti idealnu kolekciju robova koja ne razmišlja ni o čemu drugom, osim da radi svoj komadić posla i da nekako preživi. A ja sam dio generacije koja je odrasla uz neke priče o humanizmu, o tome da društvo ima socijalne obaveze prema čovjeku, i živjeli smo u socijalnoj državi, u kojoj se u kulturu ulagalo vrlo ozbiljno. Bili smo vaspitavani na najelitnijoj zapadno - evropskoj kulturi, što je dalo fantastične rezulate, od najozbiljnije kinematografije do svih drugih umjetnosti. U današnjim društvima kulturom se proglašavaju najvulgarniji zabavni sadržaji, što je takođe dio političkog projekta i jedne masovne hipnoze nad ljudima – stvaranje jednog nemislećeg i nekritičkog biračkog tijela i društva bez ikakvog demokratskog korektiva.

DA JE STALJIN IMAO VUČIĆEVE MEDIJE

Zanimljivo je ovo novo prijateljstvo između srpske i crnogorske vlasti, ako znamo da su do juče jedni drugima bili najaveći kritičari i oponenti. Kako to komentarišete?

- Đukanovićev poljubac je žabu pretvorio u princa, da kažem metaforično - od susreta sa njim Vučić je stekao konačnog učitelja kada je riječ o manipulaciji. Krenuo je dobrim putem i možda će prevazići učitelja, mada ima još da radi na tom planu. Svi ozbiljni analitičari uočavaju da je Vučić prihvatio taj đukanovski cinizam da svakome na zapadu govori ono što treba, a on će zavrašavati svoje poslove ovdje na lokalu. O toj medijskoj histeriji za Vučićem i totalnom uništavanju slobode medija u Srbiji nedavno sam napisao u jednom tekstu: da je Staljin imao Vučićeve medije ne bi mu bili potrebni logori.

Nikola Petruševski      

9.08. - Danas           

17-Sep-2018
Drama velikog španskog pesnika i ljubitelja slobode

17-Sep-2018
Živimo vrijeme poraza ljudskosti

28-Aug-2018
Našim političarima ne odgovara pomirenje naroda

21-Aug-2018
Trag vremena - štit, knjiga i nakit

21-Aug-2018
Muzika i umjetnost bez granica

21-Aug-2018
Kad u teatru neko posegne za poezijom uvijek ima publiku

20-Aug-2018
Društvo se i danas treba emancipirati da bi razumjelo ženu

20-Aug-2018
Moramo prestati da živimo strahove malih razlika

19-Aug-2018
Žmurimo pred stvarima koje su izvan zakona, morala, dostojanstva

19-Aug-2018
Kleža uvijek ima publiku

17-Aug-2018
Godine koje su određivale sudbinu generacija

17-Aug-2018
Univerzum bezbrojnih kombinacija

17-Aug-2018
Nušić kao rijetko koji pisac poznaje naš mentalitet

17-Aug-2018
Nušić naš balkanski i svagdanji

15-Aug-2018
Neliberalizam nam ukida kritičko mišljenje I humanizam

14-Aug-2018
Na srpskoj književnoj sceni su faraoni i karteli

14-Aug-2018
Ništa kod Vučića nije fascinatno da zasluži scenu

13-Aug-2018
Studija od izuzetnog značaja za pozorišnu umjetnost regiona

13-Aug-2018
Društvo banalizuje klasike

12-Aug-2018
Opseg emocija skratili smo na najmanji broj

12-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

11-Aug-2018
Premijera „Krvavih svadbi“ ispraćena ovacijama

9-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

9-Aug-2018
Impulsivna predstava koja pripada Mediteranu

9-Aug-2018
Večeras predstava kakvu Grad teatar zaslužuje

8-Aug-2018
Klasika nije i ne može biti dogma

7-Aug-2018
Svaki čovjek može da bude glumac, ali pitanje je ko je pravi umjetnik

7-Aug-2018
Živim svoj lični feminizam

7-Aug-2018
Veliki, plemeniti gospodin pozorišta

6-Aug-2018
Spomenik crnogorskom pozorištu

6-Aug-2018
Glupost je postal instrument vladanja

3-Aug-2018
Priča o sistemu i stradanju pojedinca

2-Aug-2018
Glas žena iz manjih sredina

1-Aug-2018
Zašto se vječno smijemo Nušiću

1-Aug-2018
Đorđo Sladoje predstavio novu zbirku poezije na Trgu pjesnika u Budvi

30-Jul-2018
Istina nikada nije nova, samo je nov način na koji se priča

27-Jul-2018
Svaka generacija mora ponovo reći šta je istina

27-Jul-2018
Mediteran u djelima crnogorskih slikara

26-Jul-2018
Andrić nam je, kao Hrist, svima oprao noge

24-Jul-2018
Da biste znali kuda idete, morate da imate elitu

24-Jul-2018
Dvoržak za ekstazu publike

23-Jul-2018
Mitologija nije nego vidljiva, odnosno nevidljiva estetika

22-Jul-2018
Šekspir u parodiji ovoga vremena

22-Jul-2018
Treba čitati da bismo živjeli

20-Jul-2018
Ikona – umjetnost ili religija

19-Jul-2018
Grabarić: Sami smo stvorili šizofreni svijet

17-Jul-2018
Najdžel Kenedi: Svijet je izgubio empatiju

17-Jul-2018
Spektakularna satira o nama, vlasti, Evropi

15-Jul-2018
Spektakl Najdžela Kenedija ispred Starog grada

15-Jul-2018
Furiozna komedija o političkoj manipulaciji

NAPOMENA: “Grad teatar” ima isključivo pravo izmjene programa ili učesnika navedenih u programu, tj. otkaza nastupa pravnim ili fizičkim licima sa kojima nije zaključen pisani ugovor do dana nastupa.