Novosti > Gorki put svih Prometeja naših dana

Objavljeno: 24-Jul-2017

Gorki put svih Prometeja naših dana

Kontakt

Dorćol Platz, nova angažovana i atraktivna kulturna scena u beogradu, prvi put se predstavila na festivalu Grad teatar dramom „Prometejev put“ Dejana Dukovskog, u režiji Milana Neškovića, sa Slobodanom Beštićem, Cvijetom Mesić, Tamarom Krcunović, Vanjom Ejdus, Milanom Čučilovićem, Vladimirom Alkesićem, Aleksandrom Srećkovićem i Vajom Dujović u likovima glavnih junaka.

Priču o tragičnom, gorkom putu Prometeja naših dana, koji ulazi u borbu i pokušava da pobjedi korporativni sitem koji nam je stigao sa zapada, ali je na ovim našim prostorima još strašniji, jer počiva na potpuno kriminalizovanim društvima, budvanska publika ispratila je višeminutnim ovacijama. Tako se Dorćol Platz na Grad teatru pokazao i kao najuspješniji producent u Dramskom programu koji je izveden od početka ovogodišnjeg festivala. Za to su zaslužni, kako ironična, aktuelna, iskrena i oštra drama Dukovskog, tako i sjajna glumačka ekipa , i Neškovićeva  rediteljska postavka koja je podsjetila publiku na zaltno doba Grad teatra – gledaoci su tokom predstave šetali od scene do scene (od Jadranske straže do Terase između crkava), a u funkciji su bili i krov crkve Santa Marija, zidine oko ovog prostora, drveće...

Kao glavnog junaka, koga Dukovski opisuje kao mogućeg Hamleta koji umjesto da razmišlja djeluje u jednoj utopijskoj melodrami, vijdeli smo Slobodana Beštića, jednog od najznačajnijih juglosovenskih i srpskih dramskih i filmskih umjetnika, koji je od samih početaka Grad teatar dio njegove istorije. Prometej naših dana, iliti mogući Hamlet, u predstavi je Aleksandar, Mara, šekspirolog po zanimanju, čovjek kome banka zbog neisplaćenih dugova za kredit oduzima kuću...

„Divna je bila scena u Budvi, odlična publika, a posebno, najprijatnije iznenađenje je to što nije bilo muzike, koja inače godinama ometa izvođenje predstava na Gradu teatru. Ovdje igram od 1987, kada je Ljubiša Ristić napravio Grad teatar, i čini mi se da su ambijent i tišina prvi put tako dobro iskorišćeni, kao na izvođenju „Prometejevog puta“. Prošle godine smo igral i “Aveti“ na sceni „Vještice“, i to je zbog buke bio veliki skandal. Sada vidimo da se u Starom gradu ipak može bez muzike dok se izvode predstave, i to je sjajan pomak“, kaže Beštić.

-Svaki čovjek koji potiče iz građanske srednje klase mogao bi da se prepozna u ovoj priči o korporativnom sistemu, koaj je u predstavi ispričana na tarantinovski način, ali to ne umanjuje strašnu poruku o društvu u kojem živimo. Koliko bi ona trebalo zaista da plaši?

Ova predstava otvara novu temu, to je situacija koja se danas tiče svih nas – znam poimenice i svoje kolege koji su uzeli kredite od banaka, pa ne mogu da ih vrate i u ogromnim su problemima. Kapitalizam i korporativni sistem su strašna pošast ovog vremena, do sada smo, više od dvadeset godina, igrali u predstavama koje govore o ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Ono što je pred nama je ulazak u sistem koji je potpuno nepravedan, i postavlja se pitanje kako će običan, pošten čovjek egzistencijalno uopšte da preživi.

-Vaš Mara je tragičan junak, bori se za pravdu tako što uzima pištolj i ubija one koji uništavaju ova društva. Znači li to da su svaki bunt i borba poštenog čovjeka protiv sistema unapred osuđeni na neuspjeh?

Nisam optimista, kada je riječ o toj borbi, mislim da sistem vrlo dobro funkcioniše tako što da ventil ljudima, umjetnicima da se malo bune, da malo šetaju po ulicama, bez ikakve reakcije vlasti, i to ignorisanje države je najbolji način da se sa nama izađe na kraj. Možemo ovako javno da razgovaramo, neko će da napravi predstavu o onome što živimo, neko film, neko će da demonstrira nekoliko dana, alu u našim društvima nema nikakvog pomaka od toga. Ne mogu da imam nadu u neko bolje sutra, jer nemam na čemu da gradim svoj optimizam. Devedesetih godina smo gledali u neku budućnost i smatrali da ti strašni režimi, ratovi i haos ne mogu vječno da traju, a ovaj korporativni sistem može da traje i sto – dvije stotine godina, jer je opšti, globalni problem, kod nas još jeziviji jer je ukorenjen u naša duboko kriminalizovana društva. U svijetu ima mnogo predstava i filmova sa ovom temom , i cijela ta slika čovječanstva danas vrlo je depresivna i pesimistička.

-U predstavi vidimo da čovjek koji ima hrabrost da se upusti u borbu ne može, a da se i sam ne isprlja i ne odustane od svojih životnih načela. Gdje je onda u realnosti taj Prometejev put?

U jednom periodu bio sam okružen ljudiima koji su odlučili da uđu u politiku, kao, nećemo više da protestujemo na ulici, idemo u sistem, u političku partiju. I onda su se potpuno promijenili, jer je političar, po definiciji, neko kome je najvažnije da dobije vlast i da je sačuva, nije mu važno stvaranje pravednog, humanog društva. Zbog toga ne možemo da ostanemo čisti, sistem je taj koji te tjera da uđeš u manipulaciji. To je još Makijaveli opisivao, igrao sam u njegovom „Dijalog u paklu“, gdje je on savršeno opisao te manipulacije države u odnosu na građane.

-Svih ovih godina, od 90-ih do danas, i sami ste avno bili vrlo anagžovani. Šta vam je donio taj bunt?

Ništa, osim ličnog osjećaja da sam bio na pravoj strani u nekim strašnim vremenima, i premora. Umoran sam od ličnog angažmana, ali  idalje igram predstave koje su hrabre, kritične, provokativne, kao što su „Rodoljupci“, „Moje nagrade“, „Prometejev put“... Ali, priznajem da sam se uželio umjetnosti, volio bih da radim Čehova, nešto što je za moju dušu, što ne pripada angažovanom pozorištu. Mislim da je i publika željna tih intimnih, potpuno ličnih priča, nekih romantičnih, bajkovitih predstava, zbog kojih će na sat i po – dva. Zaboraviti na svoju svakodnevnicu. To je takođe legitimno u pozorištu, ali, valjda zato što sam tako bunotvan i što me pogađa sve to što nam se događa, onda nekako najviše energije dam upravo kada reditelj traži angažman u predstavi, i kad igramo takve tekstove.

-Devedesetih godina pozorište i film u Srbiji, pa čak i mediji, ipak nisu bili pod cenzurom, umjetnici su bili uglavnom slobodni u stvaranju. Danas se čini da se u Srbiji cenzuriše svaki segment društva, pogotovu mediji i kultura.

Miloševiću su kultura i umjetnost bili nebitni, zanao je da pozorište i film nemaju snagu da zaustave ratove, a paradoksalno današnjoj situaciji je i to što je u vrijeme njegovog režima budžeta za kulturu bio veći. Danas, ta cifra od nula jedan odsto iz državnog budžeat, dovoljno govori o tome kako su novi diktatori odredili gdje je mjesto kulture. U Srbiji danas nemamo otvorenu cenzuru, ali je na snazi vrsta autocenzure, jer se buntovni pojedinci odmah kažnjavaju. Vrlo je jasna, dakle, poruka za one koji bi da se bore i protestuju zbog kršenja zakona, duhovnog ambijenta koji je danas potpuno zatrovan prostaštvom, vulgarnošću, rijaliti programima, zastrašujućim tabloidima, jer ljudi iz vlasti upravo to afirmišu. Nama, recimo, nigdje van Beograda nisu dozvolili da gostujemo sa predstavom „Moje nagrade“ – ili kažu da nemaju prostor, ili ne mogu tehnički da nam omoguće, ili je problem sa strujom... Šta je to nego cenzura? Ono što sam vidio po svijetu, pogotovu u Njemačkoj gdje sam igrao, tamo se rade veoma angažovane predstave i vrlo savremena tumačenja klasičnih djela. Mi u našim predstavama ne kažemo ništa što se ne događa u realnom životu, i što se ne može pročitati u novinama. Pa svjedoci smo gotovo svakodnevnih okršaja, ubistava i obračuna kriminalaca na ulicama. U novinama i na televizijama ima čak i gorih stvari, , i po čemu je to onda pozorište provokativno, kad je život ovdje postao mnogo provokativniji i nadrealniji.

 

 

 

 

-U „Prometejevom putu“ vidimo da su obični ljudi kao ovce koje bez razmišljanja idu za vođama i diktatorima. Da l ije najstrašnije upravo to što smo pristali da živimo u ovakvim društvima, da imamo te naše vođe, diktatore, kriminalce koji kontrološu ta društva, kao na nešto s čim se treba pomiriti i prihvatiti?

Mislim da je sve što nam se događa posljedica jednog strašnog nerazmišljanja i zaborava. Ljudi u Srbiji su jako brzo zaboravili ko su devedesetih godina bili ovi koji su sada na vlasti, i kako je Srbija najveću sramotu u sovjoj istiriji doživjela upravo sa njima. Oni su se u međuvremenu presvukli u odijela evropejaca, ali samo u odijela, a jako su daleko od onoga što evropejstvo zaista suštinski jeste u civilizacijskom, vrijednosnom i kulturno msmislu. Kada sam bio u Njemačkoj mene je fasciniralo i imponovalo mi je kada sam osjetio kod običnih ljudi njihov odnos prema nacizmu. Kod njih je ta denacifikacija zaista izvršena. Mi nemao taj slučaj, naša stvarnost je mnogo komplikovanija, a posljedice toga su mnogo strašnije. Ova vlast, recimo, na sve načine guši umjetničku slobodu i na taj način što na mjesta raznoraznih direktora kulturnih cenatra, festivala, upravnika pozorišta u Srbiji postavlja „podobne ljude“ koji su im bitni.

 

 

-U Srbiji se sada na „mala vrata“ uvodi cenzura čitave kulture, i to pričom da su kultura i umjetnost skupi, da država za to nema para, i da umjetnost mora da izađe na tržište. Šta to, zapravo, znači?
 

Uzimamo za primjer nedavni skandal na Sterijinom pozorju, ja ga doživljavam kao politički čin. Mislim da iza svega toga ne stoji samo prepotencija i arogancija žirija, nego i jedan vrsta instrukcije da se kultura u Srbiji svede na na najniži nivo da bi se u kulturu još manje ulagalo. I onda da privatni sektor dobije novac za snimanje rijaliti programa, da neki ljudi sa vrha SNS-a u vlasti pokupuju pozorišta, kao što su, recimo kupili Studio B, ili „Avala film“. Vlast ne zanima da li će propasti Jugoslovensko dramsko pozorište ili Atelje 212, nju zanima samo da ima poslušne glasače koji ne misle svojom glavom i razumom, i ne vjeruju sopstvenim očima. Kapitalizam, recimo, na Zapadu postoji decenijima, i taj sistem je veoma jak, on ubija kritičko mišljenje, ali ljudi tamo imaju moćne sindikate, sami se organizuju i nalaze načina da se odbrane. Mi ovdje nemamo ništa, nemamo čak ni svijest o tome da treba da smislimo svoj način odbrane, i u tome je naša najveća tragedija. Nedostatak svijesti da smo živom blatu, i da čak i ne razmišljamoo tome kako da nađemo način da se iz njega izvučemo. Koliki procenat ljudi u Srbiji razmišlja o buntu najbolje su pokazali nedavno predsjednički izbori – za Vučića nije glasao samo „krug dvojke“, kako se u Beogradu kaže za ljude građanskog, urbanog vaspitanja. Mi propadamo, i to propadamo jako dugo. Decenijama. Ova faza propadanja je po meni jako opasan jer je dugotrajna. Dok je bio rat mi smo se bunili, bile su vanredne okolnosti, ali smo znali da će da prođe. Ali, ovo neće tako lako da prođe.    

24.07. -Vijesti

     

13-Sep-2017
Preko 10.000 ljudi vidjelo 36 programa

12-Sep-2017
Konferencija za novinare povodom zatvaranja 31. festivala „Grad teatar“

25-Aug-2017
Ljepota koja je duboko utkana u materiju

22-Aug-2017
Izložba "Ćutanje kamena" u Budvi: Oslobađanje zarobljene forme

19-Aug-2017
Kameni zapisi ljudi

19-Aug-2017
Savezništvo u kulturi

18-Aug-2017
Riječi i slike kao zapisi u kamenu

18-Aug-2017
Koncertni spektakl za završetak Muzičkog programa Grad teatra

18-Aug-2017
Pisati na stranom jeziku je kao da tumaraš po mraku

16-Aug-2017
Bekim Sejranović zatvorio Trg pjesnika u Budvi

16-Aug-2017
Glembajevi su priča našeg doba

14-Aug-2017
Hronika Budva Grad teatra

14-Aug-2017
Kultura uvijek preživi, a politika ne preživi

14-Aug-2017
Premijerom “Glembajevih” u Dubrovniku Grad teatar zvaršio svoj Dramski program

13-Aug-2017
Ogledala društva u tranziciji

13-Aug-2017
Spektakl o Krležinim junacima naših dana

13-Aug-2017
Budvani na predstavi Gospoda Glembajevi u Dubrovniku

10-Aug-2017
Priča koja nas je duboko uzdrmala

10-Aug-2017
Umjesto klasične promocije savremeni dijalog s povodom

10-Aug-2017
Srbija, Crna Gora i Hrvatska imaju iste kriminalne politike

9-Aug-2017
OBAVJEŠTENJE

9-Aug-2017
Ovo je vrijeme sa previše uglova posmatranja

7-Aug-2017
Kosmos sa svim svojim čudima

7-Aug-2017
Uvijek dajemo novo čitanje

4-Aug-2017
Puno razotkrivanje travestiranih identiteta

3-Aug-2017
Obavještenje povodom održavanja predstave “Gospoda Glembajevi” na 31. festivalu “Grad teatar”

3-Aug-2017
Mislim da je zazvučao Šekspir prošle večeri u Budvi

3-Aug-2017
Ovacije za maestra Ljubimova

2-Aug-2017
O devastiranim ljudima i gradovima

1-Aug-2017
Kvazipobunjeno društvo i travestija

30-Jul-2017
Njegoš je bio moralni idealista, mudrac i prorok

28-Jul-2017
Gdje je mjesto pojedinca u totalitarnom svijetu

27-Jul-2017
U Budvi sam, u kući ujaka, otkrivao slikarstvo i džez

27-Jul-2017
Predstava "Sloboda je najskuplja kapitalistička reč" izvedena pred brojnom budvanskom publikom

27-Jul-2017
Eros, krv i svetost kroz likove biblijskih žena

25-Jul-2017
Genijalni Mocart i domaći virtuozi

24-Jul-2017
Gorki put svih Prometeja naših dana

23-Jul-2017
Pisanje, bijeg od običnog života i njegove banalnosti

22-Jul-2017
I Prometej naših dana mora da strada

20-Jul-2017
Smijeh nas liječi od užasa koji živimo

20-Jul-2017
Sapfo i Njegoša spaja antički fenomen

19-Jul-2017
Na Trgu gostuje Ivana Dimić

18-Jul-2017
Koncert za pamćenje i privilegija za publiku

18-Jul-2017
Exit teatar iz Zagreba gostuje sa predstavom “Balon”

17-Jul-2017
Promocija knjige

14-Jul-2017
Linije bjekstva u razodjenutom svijetu

13-Jul-2017
Poezija ne smije da bude u trendu

13-Jul-2017
Njegoš - pjesnik veličanstvene lične elegije

12-Jul-2017
Izložba

11-Jul-2017
Sonata ponovila uspjeh u Budvi

NAPOMENA: “Grad teatar” ima isključivo pravo izmjene programa ili učesnika navedenih u programu, tj. otkaza nastupa pravnim ili fizičkim licima sa kojima nije zaključen pisani ugovor do dana nastupa.