Novosti > Žmurimo pred stvarima koje su izvan zakona, morala, dostojanstva

Objavljeno: 19-Aug-2018

Žmurimo pred stvarima koje su izvan zakona, morala, dostojanstva

About Us

Stalno se radi na distinkciji između kultura, i mi smo stalno regrutovani u neku vrstu koncentracije na „spoljnog neprijatelja“. I koliko god ta priča bila posljedica jednog opšteg mentocita koji se vrši nad narodima, ona ipak uspješno prolazi i nalazi svoje pristalice.

Koncept svog ovogodišnjeg Dramskog programa, istraživanje savremenih rediteljskih čitanja klasičnih djela, Grad teatar je zaokružio premijerom „Krvavih svadbi“ Federika Garsije Lorke, u režij Igora Vuka Torbice.  Povratak pjesnika neospornog mjesta u cjelokupnoj evropskoj i svjetskoj pjesničkoj tradiciji na budvansku scenu (posljednje Lorkino djelo koje smo gledali bila je „Jerma“, produkcija Grada teatra iz 1997.), pokazao se kao događaj, i to ne samo za publiku, koja je u četiri premijernih večeri punila gledalište i ovacijama ispraćala glumačku ekipu, nego i za reditelja.

Igor Vuk Torbic, jedan od najangažovanijih i najnagrađivanih reditelja u regionu posljednjih godina prvi put u karijeri režirao je jedno pjesničko djelo, „Krvave svadbe“ su bile i njegova prva režija u Budvi, ali i prva predstava u ambijentu.

„Lorkinom djelu je nekako i prirodno mjesto ovdje, na Mediteranu, iako je ovo uslovno rečeno ambijentalna predstava. Jer, pod ambijentalnom predstavom razumijem baš ulaženje u prostor, prilagođavanje i iskorišćavanje samog prostora, a mi smo nekako morali misliti na samu scenu. Ali, jako volim kada u životu nešto uradim prvi put, kao što sam sada imao priliku na Gradu teatru“, kaže Torbica u razgovoru za „Vijesti“, reditelj koji se u Budvi prethodnih godina predstavio izuzetnim ostvarenjima „Razbijeni krčag“ i „Ožalošćena porodica“, kojima je 2015. I 2017. Otvoren Grad teatar.

Iako ste poznati upravo po povezivanju klasike i današnjeg vremena u svojim predstavama, vaš „zaokret“ prema Lorki i teatru poezije ipak je malo iznenađenje?

Ovaj izbor djela je, naravno, malo bio uslovljen i specifičnošću mjesta gdje ćemo stvarati predstavu – u „buci i bijesu“, u jednoj vizuelno – zvučnoj kontaminaciji, koja je poznata u gradovima na moru, ne samo u Crnoj Gori. Bilo mi je zanimljivo uraditi jednu tako „via negativa“, odnosno, da drugim putem napravimo nešto što je malo ostrvce, i nešto što je za one ljude koji se osjećaju pozvanima da uzmu učešće u takvoj predstavi.Ima puno predstava koje su gromoglasne, i onda izađete iz njih i uđete u prostor koji je zvučno sasvim adekvatan sa njima, na istim decibelima, i sa istim osjećanjima i strastima. Ja sam htio da napravim neki jako intimni iskaz, ali ga ne bih nazvao „zaokretom“ kod sebe. Jer, ja sam čovjek koji je pod stalnom željom da upravo zapostavljene tekstove, malo teže tekstove, koji iz današnjeg pogleda možda ne komuniciraju, koji nemaju toliki i ne tako učestali život na scenama, vratim u pozorište. Nekako me uvijek vodi upravo ta potreba da i pred sebe, i pred publiku, stavim izazov. Odnosno, da je pozovem pred nešto neočekivano.

S druge strane, kolika je potreba da se u teatru sada govori o ljubavi, strastima, i svemu onome što nam Lorka daje u svojim „Krvavim svadbama“, zapravo, da li je izvlačenje emocija kao važne vrijednosti u našim životima nešto neočekivano za današnje vrijeme?

Mi živimo doba cinizma, mislim da je cinizam danas prisutan u svakom čovjeku, jer ga prepoznajem i u sebi, a pitanje potrebe za mene je danas dopuštanje emocija, dopuštanje da se bude čak i patetičan, ako je potrebno, ne mislim pežorativno, i da se bude sentimentalan. Zapravo, da dozvolimo da nešto što je eterično i poetsko, a što već po sebi ima prašinu koju mu je bacio naš savremeni cinizam, da se ta prašina skloni i da poeziji damo šansu. Meni je neposredna inspiracija da izaberem Lorku zapravo bila jedna rečenica Čarlija Čaplina u „Velikom diktatoru“, gdje on drži govor i kaže: „Suviše mislimo, a premalo osjećamo“. I to je razlog zašto je pjesnička riječ bila odabrana na prvom mjestu. A ono što mi jesmo napravili sami sa sobom i jedni pred drugima jeste da smo opseg emocija skratili i smanjili na apsolutno najmanji broj, i da nam taj preovladavajući cinizam diktira da ne osjećamo previše, da ne budemo iskreni i naivni, da se ne povodimo za srcem, i da sve te lepeze najljepših emocija odbacimo i stavimo na listu nepoželjnih. Zato su možda Lorkine „Krvave svadbe“, koje nas podsjećaju na važnost emocija neočekivane za današnje vrijeme.

Lorkino djelo ima mnogo slojeva i mnogo različitih  motiva koji se kao živo tkivo prepliću sa ljubavnom tragedijom dvoje mladih ljudi. U kojoj mjeri ste možda „izbjegavali“ da fokusirate ova naša društva, iako se ta aktuelnost pitanja osvete i oproštaja jasno „čita“ u vašoj predstavi?

Moram reći prije svega da ono što ja pokušavam kada je riječ o klasicičnim djelima jeste da što sporednije, a ne aktuelizacijom, spojim klasiku sa današnjim vremenom. To bi, zapravo, značilo da ovo povezivanje nije tematsko, ili nije nužno tematsko, čak ni problemsko u nekom ključnom smislu, nego je zaista pitanje potrebe. A naša je potreba danas, takođe, i pitanje osvete i oproštaja, jer vidimo da su političari i društva na ovim prostorima stvorili čitave propagandne mašinerije koje stalno održavaju latentno stanje nekakvih međunacionalnih sukoba, i koje ideološki, jednodnevno i jednokratno tumače istoriju i ono što se ovdje događalo. Jer, potrebno je da se stalno radi distinkcija između kultura, čak i ovih naših malih, i mi smo stalno, zapravo, regrutovani u neku vrstu koncentracije na „spoljnog neprijatelja“. I koliko god ta priča bila fabrikovana, i koliko god sve to bilo posljedica jednog opšteg mentocita koji se vrši nad narodima, ona nekako ipak uspješno prolazi i nalazi svoje pristalice, čime sam se ja mnogo više bavio u nekim drugim predstavama.

Na čemu se, zapravo, zasniva taj mentocit?

Riječ je o tome da ovdašnji političari, onda kada žele pridobiti narod kao svoje glasačko tijelo, oni to ne znaju učiniti na principu dobrih ideja i programa, i na principu želje stvaranja jednog napretka u društvu, jer niti imaju taj program, niti te želje, i onda se „patriotski“ preporučuju stvarajući i konstruišući „spoljne neprijatelje“. Tako onda imate „bliskost“ nekih naroda po tome što imaju istog zajedničkog „neprijatelja“, i tu se onda svi slože. Jer, narod treba držati u stalnom strahu i u stalnoj potrebi za, ako ne samom krvlju, onda barem za stanjem u kojem ja poručujem spreman sam. Jensotavno rečeno, ovdje politika nije biranje programa, partija i lidera koji će konačno donijeti boljitak, nego je naovim prostorima politika, zapravo, osveta. Moram priznati da me ne bi čudilo, ako nastavimo u ovim smjerovima politički gledano, i ako ovaj oživljeni vokabular iz devedestih godina i dalje bude dobijao na snazi, da na ovim prostorima ponovo dođe do sukoba.

Gdje su danas stigla i kako su, zapravo, propala ta naša balkanska društva?

Vjerujem da društvo propada onog trenutka kada je prisiljeno da samo, ispod formalnog pokrova rigidnog i autokratskog sistema, razvije „podsistem“ koji počiva na premislima da ćemo svi, i u svakoj prilici, jedni drugima da zažmirimo na jedno oko povodom svih situacija i radnji izvan zakona, morala, dostojanstva, zaboravljajući  da nam je prvi namig za takvo stanje stvari dat upravo s vrha.

 

Biti iskren i emotivan ili biti uspješan

U Lorkinim „Krvavimsvadbama“, gdje svako nosi „biljeg svog plemena“, gdje se „zmija čuva u kovčegu“, a svaki muškarac u ruci drži nož i svog pradjede, oca, brata..., iako očekujemo, shodno tom ratničkom, osvetničkom i patriharhalnom društvu, osveta na kraju ipak izostaje.

Stvarnost tragedije Lorka sagledava kao pjesnik, on nam ne daje recepte šta i kako, nego se jednostavno izdiže iznad bilo kakveovodnevne ili bilo kakave moralnosti ili mišljenja. Naravno da nam on vrlo nježno i pjesnički daje do znanja da se stvari iza te jednostavne priče događaju po principu opet nekog mladog kapitala, finansija i interesa. Ali, on sam, zapravo, kaže da je nekad strast takva i tolika da ne želi da rizikuje da bude racionalna, i ne želi da rizikuje da ne odživi ono što zaslužuje, pa makar to bilo u jednoj jedinoj noći, kao što vidimo u „Krvavim svadbama“. Pred takvom strašću i osveta majke zbog ubijenog sina izostaje. „Prevedno“ na naš svijet, kod nas se izbor uglavnom svodi na to da li želimo da budemo iskreni i emotivni, ili želimo da budemo uspješni. I mi biramo drugu opciju – budi uspješanbez obzira na druge kvalitete i stvari koje posjeduješ. To je danas neka primarna vrijednost, a govori samo o tome koliko mi, na ovom našem podneblju, ni poslije tolikih ratova i tragedija nismo izgradili društva pravih sistema vrijednosti. I naravno da ćete onda birati nešto što je osveta, i naravno da ćete birati nešto mjerljivo u decimalama, a to je budi uspješan, odnosno, da to još destiliramo, budi bogat i moćan, po svaku cijenu, jer u moralnom smislu uopšte nije važno kako ćeš stići do toga.

Vuk Lajović

19.08. - Vijesti     

17-Sep-2018
Drama velikog španskog pesnika i ljubitelja slobode

17-Sep-2018
Živimo vrijeme poraza ljudskosti

28-Aug-2018
Našim političarima ne odgovara pomirenje naroda

21-Aug-2018
Trag vremena - štit, knjiga i nakit

21-Aug-2018
Muzika i umjetnost bez granica

21-Aug-2018
Kad u teatru neko posegne za poezijom uvijek ima publiku

20-Aug-2018
Društvo se i danas treba emancipirati da bi razumjelo ženu

20-Aug-2018
Moramo prestati da živimo strahove malih razlika

19-Aug-2018
Žmurimo pred stvarima koje su izvan zakona, morala, dostojanstva

19-Aug-2018
Kleža uvijek ima publiku

17-Aug-2018
Godine koje su određivale sudbinu generacija

17-Aug-2018
Univerzum bezbrojnih kombinacija

17-Aug-2018
Nušić kao rijetko koji pisac poznaje naš mentalitet

17-Aug-2018
Nušić naš balkanski i svagdanji

15-Aug-2018
Neliberalizam nam ukida kritičko mišljenje I humanizam

14-Aug-2018
Na srpskoj književnoj sceni su faraoni i karteli

14-Aug-2018
Ništa kod Vučića nije fascinatno da zasluži scenu

13-Aug-2018
Studija od izuzetnog značaja za pozorišnu umjetnost regiona

13-Aug-2018
Društvo banalizuje klasike

12-Aug-2018
Opseg emocija skratili smo na najmanji broj

12-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

11-Aug-2018
Premijera „Krvavih svadbi“ ispraćena ovacijama

9-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

9-Aug-2018
Impulsivna predstava koja pripada Mediteranu

9-Aug-2018
Večeras predstava kakvu Grad teatar zaslužuje

8-Aug-2018
Klasika nije i ne može biti dogma

7-Aug-2018
Svaki čovjek može da bude glumac, ali pitanje je ko je pravi umjetnik

7-Aug-2018
Živim svoj lični feminizam

7-Aug-2018
Veliki, plemeniti gospodin pozorišta

6-Aug-2018
Spomenik crnogorskom pozorištu

6-Aug-2018
Glupost je postal instrument vladanja

3-Aug-2018
Priča o sistemu i stradanju pojedinca

2-Aug-2018
Glas žena iz manjih sredina

1-Aug-2018
Zašto se vječno smijemo Nušiću

1-Aug-2018
Đorđo Sladoje predstavio novu zbirku poezije na Trgu pjesnika u Budvi

30-Jul-2018
Istina nikada nije nova, samo je nov način na koji se priča

27-Jul-2018
Svaka generacija mora ponovo reći šta je istina

27-Jul-2018
Mediteran u djelima crnogorskih slikara

26-Jul-2018
Andrić nam je, kao Hrist, svima oprao noge

24-Jul-2018
Da biste znali kuda idete, morate da imate elitu

24-Jul-2018
Dvoržak za ekstazu publike

23-Jul-2018
Mitologija nije nego vidljiva, odnosno nevidljiva estetika

22-Jul-2018
Šekspir u parodiji ovoga vremena

22-Jul-2018
Treba čitati da bismo živjeli

20-Jul-2018
Ikona – umjetnost ili religija

19-Jul-2018
Grabarić: Sami smo stvorili šizofreni svijet

17-Jul-2018
Najdžel Kenedi: Svijet je izgubio empatiju

17-Jul-2018
Spektakularna satira o nama, vlasti, Evropi

15-Jul-2018
Spektakl Najdžela Kenedija ispred Starog grada

15-Jul-2018
Furiozna komedija o političkoj manipulaciji

NAPOMENA: “Grad teatar” ima isključivo pravo izmjene programa ili učesnika navedenih u programu, tj. otkaza nastupa pravnim ili fizičkim licima sa kojima nije zaključen pisani ugovor do dana nastupa.