Novosti > Živim svoj lični feminizam

Objavljeno: 7-Aug-2018

Živim svoj lični feminizam

About Us

Nekrunisana kraljica splitskog festivala “Pričigin”, Tanja Mravak, koja se poslednjih godina percepira kao jedna od najzanimljivijih pripovedačica na regionalnoj književnoj sceni, predstavila je na Trgu pjesnika u Budvi svoju novu zbirku kratkih priča “Naša žena”, objavljenu krajem 2017. u izdanju kuće “Hena com”.

Ovdašnja čitalačka publika Tanju Mravak poznaje po prvoj knjizi kratkih priča koju je objavila, “Moramo razgovarati”, kojom je odmah stigla na bestseler liste, ali i dobila visoka priznanja - nagradu “Jutarnjeg lista” za najbolje prozno delo 2010. u Hrvatskoj, nagradu Društva hrvatskih književnika za autorski prvenac, priznanje “Slobodne Dalmacije” za kulturu.

A zbog čega su njeni nastupi i svojevrsni književni “performansi” u najboljoj tradiciji poznatog splitskog duha, budvanska publika mogla je da se uveri dok je čitala priču “Meso”, kojim je i započela promociju nove knjige.

“Naša žena”, zbirka od jedanaest kratkih priča (“Meso” i “Duša kuće” govore o ljubavnim vezama, ostale fokisiraju različite porodične odnose i njihove aktere, bilo iz perspektive ljubavnica – manipulantkinja, ili žena – stradalnica), otkrivaju nam živote običnih ljudi, u običnim situacijama, i njihove, po pravilu, prećutane lične drame. Jer, kako kaže Tanja Mravak, “zakotrlja se iz nevine situacije groteska, komedija koja nikada nije samo smiješna, nego sa sobom donese i nešto melankolije, tuge ili sućuti”…    

-Riječ je, zapravo, o prikazivanju realiteta ženske svakodnevice, svaka je priča ispripovjedana i iz specifične perspektive, a ja u tim pričama niti prosuđujem što jest, niti što nije ispravno. Postoji puno tema o kojima se ne govori, puno svakodnevnih situacija koje nisu osvješćene ni u ženama ni u muškarcima, a to je problem koji želim i sama prevazići - svakodnevno nastojim u samoj sebi osvjestiti ta sitna previranja i sitne uloge na koje su žene navikle, i na koje su navikli i muškarci. Postoji puno žena, primjera radi, koje misle da imaju prava obući muža, muškarca, onako kako su one zamislile. Postoje još stotine takvih primjera, i to se sve prešutno događa. To se događa u oba smjera, i žene i muškarci prešutno jedni drugima brišu osobnost, i pri tom misle da imaju prava na to.

Ambijent kojim se Tanja Mravak bavi uvek je patrijarhalan, zavičajan (rođena je u Sinju, pa je to uglavnom dalmatinska provincija ili Zagora), ali kako je istakla, pišući ove priče nije imala nikakve feminističke porive - žene o kojima govori su generacijski, obrazovanjem, svetonazorima, bračnim stanjem i svim ostalim karakteristikama vrlo različite, jednako kako su različita i njihova očekivanja od sebe i od njihovih poimanja “ženske uloge u društvu”.

-Stalno dobijam ta pitanja o feminizmu, a pišući i “Moramo razgovarati” i “Naša žena”, ni u jednome trenutku nisam imala tu primisao da se moraju čitati u nekakvom feminističkom ključu, jer je meni bio cilj prikazat, ne samo ženu, nego ljude u njihovim unutaranjim previranjima. Čak sam imala raznorazne sukobe i na književnoj i na feminističko sceni, a kao osoba nepripremljena na sukob, odbila sam učestvovati u tim raspravama. To je opet protumačeno kako se nisam dovoljno založila za “žensko pitanje”, što mi je smiješno. Jer, prije svega, ne vjerujem da se može deklarativno izričući nešto puno toga promjenit. Uostalom, ja dolazim iz male i patrijarhalne sredine, sa roditeljima koji su niti intelektualci, niti su se bavili kulturom, bili su nekakavi radnici u socijalizmu, i sve što sam uspjela, uspjela sam sama. Mislim da je to taj feminizam i emancipacija kojega ja živim, i nemam potrebu to definirat nekim deklarativnim rečenicama.

Sam žanr, kratka priča, za nju je lično važniji od romana, i bila je veoma radosna kada je Nobelovu nagradu za književnost 2013. dobila kanadska spisateljica Alis Manro. 

-To me je uvjerilo da se za i kratku priču može dobiti  najprestižnije svjetsko priznanje, jer Alis Manro nikada nije objavila nijedan roman. U obrazloženju za Nobelovu nagradu je pisalo da joj se dodjeljuje upravo kao majstorici suvremene kratke priče.

 

 

Zanimljivost koja je svakako vezana za Tanju Mravak je to što je zaposlena u Centru za autizam, i upravo joj je rad sa osobama koje ne mogu da komuniciraju čak ni na bazičnom nivou, donelo najveća saznanja o komunikaciji. 

-Riječ je o osobama koje nemaju ni temelje, ni koncept komunikacije. One ne znaju da nekome treba reći ili dati do znanja da nešto trebaju ili žele, većinu komunikacije koju nauče je uzročno-posljedična. Dakle, ako se dijete u dućanu baci i lupa nogama, shvatiće da se čokolada dobija lupanjem nogama. Taj ekstremni oblik nedostatka komunikacije svakako mi je otvorio to kompletno polje, i puno sam o tome razmišljala koliko svi mi imamo svoje kodove, i to negdje jesu korijeni mojih prića. Jako često ćete to isto čuti u raznoraznim ljubavnim vezama, u “ljubićima”, u ozbiljnoj književnosti i u filmovima – kako nisi vidio, kako sam nisi shvatio i zaključio što želim, morao si iz mog ponašanja znati što mislim. Ali, problem i jest u tome što niko nije dužan nas tumačiti.

 

“Ničija žena”

Naslov knjige „Naša žena” ironičan je prema “kolektivnim predodžbama o ideal-tipovima, narodnom duhu i ženskim mentalitetima”.

-Ironija se spoznaje u istoimenoj priči, i u njoj susjednim pričama, ”Naš čovik” i “Ničija žena”. Tim triptihom o “našim ljudima” željela sam da demontiram uvriježena očekivanja o tome kakvi “mi” navodno jesmo. Biti “naš čovik” ili “naša žena”, znači odgovarati društvenim konvencijama, pri čemu “naš čovik” uvijek podrazumijeva pozitivne, dok “naša žena” moguće i negativne konotacije. Za razliku od toga, biti “ničija žena” upućuje na sramotnu manjkavost i moguću izopćenost. Koliko god bila obrazovana, sposobna, suosjećajna…, “ničija žena” ne može pokrpati ono što patrijarhalna sredina, a moguće i ona sama, vidi kao nedostatak – život bez muškarca. Meni se, inače, jako sviđa što sam I sama “ničija žena”.  

 

Humor, vrhunski oblik komunikacije

Humor, koji je jedna od važnih odrednica njenih priča, Tanja Mravak objašnjava kao nešto što dolazi spontano, i kao sublimaciju mnogih stanja likova o kojima govori.

-Humor se nekako sam nametne, kao i u životu - što je situacija dramatičnija, to me više humor izvlači. Humor je, više - manje sublimacija svega, on je vrhunski oblik komunikacije, kako je rekao jedan pametan čovik, a na kraju krajeva je i odličan ispusni ventil – dok se ne možete nasmijati sebi, svojim manama, mislim da niste kompletna osoba.

7.08. - Danas

 

 

13-Nov-2018
„Scene iz bračnog života“ povodom Dana opštine u Budvi

13-Nov-2018
Iz plemena starih Azra...

13-Nov-2018
Milica Grujičič dobitnica nagrade "Ardalion" na 23. Jugoslovenskom pozorišnom festivalu, Užice 2018.

13-Nov-2018
Paradoks održavanja osovine patrijarhata

2-Nov-2018
Dobitnik nagrade "Grad teatar" za pozorišni doprinos za 2017/18. godinu IGOR VUK TORBICA

31-Oct-2018
Budva Grad teatar u konkurenciji za „Ardaliona”

17-Sep-2018
Drama velikog španskog pesnika i ljubitelja slobode

17-Sep-2018
Živimo vrijeme poraza ljudskosti

28-Aug-2018
Našim političarima ne odgovara pomirenje naroda

21-Aug-2018
Trag vremena - štit, knjiga i nakit

21-Aug-2018
Muzika i umjetnost bez granica

21-Aug-2018
Kad u teatru neko posegne za poezijom uvijek ima publiku

20-Aug-2018
Društvo se i danas treba emancipirati da bi razumjelo ženu

20-Aug-2018
Moramo prestati da živimo strahove malih razlika

19-Aug-2018
Žmurimo pred stvarima koje su izvan zakona, morala, dostojanstva

19-Aug-2018
Kleža uvijek ima publiku

17-Aug-2018
Godine koje su određivale sudbinu generacija

17-Aug-2018
Univerzum bezbrojnih kombinacija

17-Aug-2018
Nušić kao rijetko koji pisac poznaje naš mentalitet

17-Aug-2018
Nušić naš balkanski i svagdanji

15-Aug-2018
Neliberalizam nam ukida kritičko mišljenje I humanizam

14-Aug-2018
Na srpskoj književnoj sceni su faraoni i karteli

14-Aug-2018
Ništa kod Vučića nije fascinatno da zasluži scenu

13-Aug-2018
Studija od izuzetnog značaja za pozorišnu umjetnost regiona

13-Aug-2018
Društvo banalizuje klasike

12-Aug-2018
Opseg emocija skratili smo na najmanji broj

12-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

11-Aug-2018
Premijera „Krvavih svadbi“ ispraćena ovacijama

9-Aug-2018
Autentično i impulsivno čitanje Lorkine poezije

9-Aug-2018
Impulsivna predstava koja pripada Mediteranu

9-Aug-2018
Večeras predstava kakvu Grad teatar zaslužuje

8-Aug-2018
Klasika nije i ne može biti dogma

7-Aug-2018
Svaki čovjek može da bude glumac, ali pitanje je ko je pravi umjetnik

7-Aug-2018
Živim svoj lični feminizam

7-Aug-2018
Veliki, plemeniti gospodin pozorišta

6-Aug-2018
Spomenik crnogorskom pozorištu

6-Aug-2018
Glupost je postal instrument vladanja

3-Aug-2018
Priča o sistemu i stradanju pojedinca

2-Aug-2018
Glas žena iz manjih sredina

1-Aug-2018
Zašto se vječno smijemo Nušiću

1-Aug-2018
Đorđo Sladoje predstavio novu zbirku poezije na Trgu pjesnika u Budvi

30-Jul-2018
Istina nikada nije nova, samo je nov način na koji se priča

27-Jul-2018
Svaka generacija mora ponovo reći šta je istina

27-Jul-2018
Mediteran u djelima crnogorskih slikara

26-Jul-2018
Andrić nam je, kao Hrist, svima oprao noge

24-Jul-2018
Da biste znali kuda idete, morate da imate elitu

24-Jul-2018
Dvoržak za ekstazu publike

23-Jul-2018
Mitologija nije nego vidljiva, odnosno nevidljiva estetika

22-Jul-2018
Šekspir u parodiji ovoga vremena

22-Jul-2018
Treba čitati da bismo živjeli

NAPOMENA: “Grad teatar” ima isključivo pravo izmjene programa ili učesnika navedenih u programu, tj. otkaza nastupa pravnim ili fizičkim licima sa kojima nije zaključen pisani ugovor do dana nastupa.